Psihološki kutak za roditelje SARS- COV -2. Što sad?

U vrijeme kada svi govore o koronavirusu, nije za očekivati da djeca ne znaju što se događa. Informacije o zarazi, bolesti, širenju i slično ih preplavljuju sa svih strana, stoga ne čudi da se osjećaju zbunjeno, anksiozno i prestrašeno.
Upitno je koliko djeca različitog uzrasta razumiju informacije koje su čuli, kao i koliko su informacije koje su došle do njih točne. Sve ovo utiče na pojedince kao i na obitelji na emocionalnom, socijalnom i organizacionom nivou. A što tek sa djecom sa teškoćama u razvoju, na koji način i koliko oni razumiju ovo što se događa, te kako njima olakšati?
Kako pomoći njihovim obiteljima? Iako je i odraslima teško da se nose sa trenutnim stanjem, odgovorni su za svoju djecu. Najprije se vi kao roditelji trebate informirati sa točnim, provjerenim informacijama, a potom na adekvatan način razgovarati sa djecom. Ni pod razno nemojte izbjegavati razgovor, jer time šaljete djeci pogrešnu poruku da je problem previše zastrašujući da bi o njemu razgovarali. Poticanjem razgovora imate priliku da ispravite sve one informacije koje su do sada čuli i vidjeli, a nisu nužno provjerene i istinite. Iako ne moraju imati specifične strahove vezane uz koronavirus, djecamogu pokazivati znakove anksioznosti, imati noćne more, burne reakcije, često tražiti blizinu roditelja i slično.
Prilikom razgovora treba voditi računa o uzrastu djece, razvojnom stupnju, kao i o eventualnim teškoćama koje imaju.

Za početak, ne treba čekati da dijete dođe s pitanjima, potaknite ih na pričanje o svemu. Najprije izdvojite vrijeme za razgovor koji ne treba prekidati dok dijete ne dobije potrebne informacije. Ne treba razgovor prekinuti ni dok dijete i dalje osjeća preplavljujući strah ili čak ljutnju.

Početak razgovora može biti u vezi trenutne situacije, odnosno toga da dijete ne izlazi iz kuće, da nema nastave, ili može biti vezan za prethodno znanje o bolestima kao i o COVID-2019. Osim informacija o virusu, o bolesti, o negativnim aspektima koronavirusa, treba naglasiti da znanstvenici i doktori već rade na lijeku, kao i na pomoći već oboljelima, već izliječenim pacijentima. Ukoliko ne znate neki odgovor, naglasite da je to dobro pitanje i da ćete se potruditi doći do informacije o tome. Kada pričate o bolesti, nemojte zaboraviti razgovarati i o prevenciji koja uključuje pranje ruku, higijenu ali i socijalnu distancu. Jako važno je da djeci ne lažete nikako. Možete informacije prilagoditi njihovom uzrastu, pojednostaviti i ponešto izostaviti, ali nikako ne lažite.

Razgovarajte o emocijama! Djeca često ne znaju imenovati kako se osjećaju u kom trenutku i na vama je da im pomognete. Treba izbjeći da se djeci postavljaju pitanja za „da“ ili „ne“ odgovor, kao i pitanja „Zašto“. Uvažite sve njihove osjećaje i pomozite im da se nose sa njima. Ukoliko su preplašeni, osim razgovora i informacija zagrlite ih. Pomozite da steknu osjećaj sigurnosti. Nemojte se praviti da vi niste zabrinuti ili uplašeni, djeca mogu prepoznati roditeljski strah. Važno je da budete usuglašeni na verbalnom i neverbalnom nivou, jer djeca često prije registriraju i reagiraju na neverbalni segment. Zbog toga je važno razgovarati o osjećajima, jer ako ih prikrivamo i umanjujemo djeca znaju da nešto nije u redu i to može dovesti do još većeg straha i fantazija, pogotovo u mlađe djece. Također, pokazujući pred djecom vlastite emocije roditelji pokazuju djeci kako izražavati emocije i kako se nositi s njima, pogotovo onima koje jesu neugodne i intenzivnije. Recite djeci da ste zabrinuti, ali isto tako i da upravo zbog toga radite sve što možete kako bi zaštitili njih, vaše bliske osobe kao i sebe (higijena, smanjeni socijalni kontakti, izbjegavanje javnih zatvorenih prostora). Predložite što možete raditi kako bi se umirili, na primjer, uživati u nekoj omiljenoj aktivnosti, igrati se, razgovarati s prijateljima, gledati ili slušati nešto opuštajuće i smiješno, zezati se i smijati, čitati, vježbati…Vodite računa da već time što imenujete emocije i govorite o tome što ih potiče, pomaže u regulaciji emocija i osjećaju stabilnosti. Svojim primjerom morate djeci pokazati kako se nositi sa stresom oko ove situacije sa koronavirusom. Nikako nemojte govoriti da će sve biti u redu, sa stopostotnom sigurnošću. Veća djeca znaju da vi to ne možete znati, te gube povjerenje u vas. Manja djeca vide da se na primjer tresete od straha, ili mrštite od zabrinutosti iako govorite da je sve dobro i da će sve biti odlično. Naglasite da vi vjerujete da će sve biti dobro, da se nadate, da činite sve što možete i vi i oni. Ponavljam, budite autentični, neka ono što neverbalno pokazujete bude usklađeno sa onim što verbalno izražavate.

Izbjegavajte stalnu izloženost medijima. Trenutno na svim kanalima, u svim novinama, na mnogobrojnim web stranicama jedina tematika je koronavirus. Mnogi od njih ističu samo negativnu stranu, broj oboljelih i umrlih. Ni vi, a ni djeca ne trebate po cijeli dan samo to gledati i slušati. Pogotovo djeci ograničite izloženost, dva puta dnevno,
oko pola sata je sasvim dovoljno da budete u toku događaja, a da niste preplavljeni. Ne možete očekivati od djece da ne gledaju vijesti, dnevnike i slično, ukoliko vi sami gledate TV po cijeli dan. Jednako je i sa boravkom za kompjuterima i na mobitelima. Online svijet zaista može pomoći u ovim teškim vremenima, ali ukoliko ga pametno iskoristite. Djeca ne trebaju i inače po cijeli dan sjediti ispred ekrana, a pogotovo ne sada. Za mnoge je organizirana online nastava, koja je ili preko kompjutera ili preko TV programa. Za ravnotežu nužno je da djeca imaju što raditi i mimo tog vremena ispred kompjutera.

Dogovorite se s djecom što trebaju i kada raditi, uključujući i online nastavu. Napravite dnevne ili tjedne rasporede.
Zajedničkim aktivnostima fokusirajte se na različite aspekte razvoja djece. Pokušajte uvesti jutarnju gimnastiku, radi motoričkog razvoja. Na internetu, kao i na našoj stranici možete naći prijedloge za usmjerene aktivnosti, za razvoj fine motorike, grafomotorike, poticanje pažnje…

Jako važno je u svemu uzeti u obzir uzrast djeteta, kao i njegov razvojni nivo. Ukoliko dijete ima teškoće, sve što radite, kako razgovarate prilagodite njima, budite im još veća podrška nego inače.

Umjesto zaključka: na različitim stranicama možete naći mnoštvo informacija, birajte one koje ćete čitati i uvažiti.
Za svoju djecu učinite sve što je u vašoj moći, ali se brinite i o sebi. Jaki i stabilan roditelj je nužan za razvoj mentalno jake i stabilne djece. Dakle, razgovarajte s vašom djecom, pomozite im, informirajte se zajedno, umanjite strah i anksioznost, pomozite da steknu osjećaj sigurnosti, pronađite način kako zajedno prevazići ovo vrijeme. #Ostanite
kod kuće.

Pripremila: Vesna Kovačić, dipl. psihologinja

[share-custom]