Rano otkrivanje
U saradnji s pedijatrima, djeca mlađa od 18 mjeseci u koje su primijećeni znakovi odstupanja u razvoju, a mogu upućivati na PAS, upućuju se psihologu na procjenu razvojnog statusa. Ukoliko se u toku procjene potvrđena odstupanja u razvoju, dijete se uključuje u program rane intervencije. Standardni dijagnostički postupak za dijagnozu PAS-a provodi se po navršenoj mentalnoj dobi od 18 mjeseci.
Kod djece koja imaju viši rizik za nastanak poremećaja iz autističnoga spektra kod sistematskog pregleda u dobi od 12 mjeseci potrebno je provjeriti znakove upozorenja te isto ponoviti u dobi od 18 mjeseci. Grupa djece s povećanim rizikom za PAS je sljedeća:
– Djeca kod koje postoji pozitivna porodična anamneza na poremećaje iz autističnoga spektra;
– Djeca kod koje su utvrđena genetska odstupanja kao što su fragilni X sindrom, tuberozna skleroza ili metaboličke bolesti kao što su galaktozemija ili fenilketonurija;
– Djeca čije su majke u toku trudnoće izložene medikamentima kao što su talidomid i valproinska kiselina;
– Djeca starijih roditelja;
– Rani znakovi (red flags):
– Odsustvo smiješka i drugih, toplih, veselih ekspresija do 6 mjeseca i kasnije;
– Odsustvo brbljanja do 12 mjeseca života;
– Odsustvo interaktivnih gesti kao što su gesta pokazivanja, pokazivanje predmeta, posezanje ili mahanje do 12 mjeseca života;
– Odustvo pojave prvih riječi u dobi od 16 mjeseci;
– Odsustvo dvočlanih fraza sa značenjem u dobi od 24 mjeseca (ne uzimajući u obzir neposredno ponavljanje);
– Gubitak jezičnih ili socijalnih vještina u bilo kojem razdoblju tokom predškolske dobi;
Rana intervencija
Programi rane intervencije moraju biti osmišljeni kako bi roditelji što bolje uvidjeli razvojne potrebe ugrožene rođene djece, te moraju biti usmjereni na jačanje porodičnih kapaciteta za zadovoljavanje djetetovih razvojnih potreba.
Iako je svako dijete rođeno s jedinstvenom biologijom, ona ne određuje konačni ishod njegova razvoja. Rana intervencija se definiše kroz sve oblike poticanja usmjerenog prema djeci i savjetovanja usmjerenog prema roditeljima koji se primjenjuju kao direktne i neposredne posljedice nekoga utvrđenoga razvojnog stanja.
Rana intervencija nastoji spriječiti razvojne probleme koji bi u budućnosti mogli ugroziti djetetov razvoj.
U vulnerabilni skup ulaze:
– Djeca s teškoćama u razvoju;
– Djeca s rizikom za nastanak razvojnih teškoća;
– Djeca iz nepovoljnih socijalnih prilika;
– Djeca koja se ne uklapaju u gore navedene kategorije kao što su djeca s ADHD-om, djeca koja imaju psihički bolesne roditelje, djeca migranata i sl.;
Rana intervencija u djetinjstvu sastoji se od multidisciplinarnih usluga koje se pružaju djeci s razvojnim rizicima kako bi unaprijedile djetetovo zdravlje i blagostanje, osnažile razvoj vještina, smanjile razvojno zaostajanje ili nastanak razvojnih teškoća, spriječile funkcionalna pogoršanja i unaprijedile prilagodljivo roditeljstvo i cjelokupno porodično djelovanje (Sonkoff i Meisels, 2003).
Porodični kontekst utiče na razvojni ishod kod sve djece, nezavisno o razvojnom riziku ili teškoćama, stvaranjem interakcijskih obrazaca u kojima su presudni:
– Kvalitet interakcije roditelj-dijete (smatra se najvažnijim faktorom: kontingentna, topla i ohrabrujuća, nenasilna, primjereno strukturirana, usmjerena na djetetov fokus)
– Obim u kojem porodica pruža djetetu prilike za raznolika i primjerena iskustva tako da ga okružuje odgovarajućom socijalnom i fizičkom sredinom.